Zadruge se osnivaju i posluju po univerzalnim zadružnim načelima, kojima se ostvaruju njihove moralne, socijalne, ekonomske i druge vrijednosti, kao što su samopomoć, samodgovornost, demokratičnost, jednakost, pravičnost i solidarnost. Zadružna načela su smjernice, čijom primjenom zadruge provode zadružne vrijednosti u praksi. Funkcionisanje zadruga na osnovu zadružnih načela, razlikuje ih od svih drugih pravnih privrednih subjekata. Zadružna načela definisana su i usvojena još davne 1895. godine od strane ICA. To su bili uglavnom principi Ročdelskih potrošačkih zadruga. U periodu 1896 -1937. godine skoro na svim održanim kongresima ICA-e vodila se rasprava o zadružnim načelima. Istorija bilježi da su načela mijenjana i dograđivana tri puta, i to na kongresu ICA-e u Parizu 1937. godine, kongresu u Beču 1966.godine, te kongresu u Mančesteru 1995.godine. Iako su načela mijenjana, njihova suština je ostala ista. Zadružna načela su dugo vremena bila poznata u svijetu kao načela iz Ročdela. U Muzeju pionira iz Ročdela, pored „Izjave o zadružnom identitetu“ nalazi se slijedeći citat: „Ideja saradnje stara je koliko i ljudsko društvo. Nova je ideja sukoba i natjecanja kao načela ekonomskog napretka. Razvoj ideje saradnje u 19. vijeku najbolje možemo razumjeti kao pokušaj da se javnim učini načelo koje je sastavni dio ljudskog društva, ali je zaboravljeno, tokom previranja i raspadanja do kojih je doveo brzi ekonomski napredak“. Konačno na 15.-om kongresu ICA, održanom 1937. godine u Parizu, prihvaćena su opće važeća zadružna načela: Samopomoć; dobrovoljnost članstva; sloboda ulaska i izlaska iz zadruge (princip otvorenih vrata); demokratičnost; ograničene kamate na udjele; kapital; plaćanja u gotovu; raspodjela viška prihoda nad rashodima srazmjerno obimu poslovanja preko zadruge; politička, nacionalna, vjerska i rasna neutralnost; zadružno vaspitanje i obrazovanje. Od 1937. godine permanentno je vođena rasprava o definiciji zadružnih načela, sve do danas. Na 31.-om kongresu ICA-e, održanom od 20 – 23. septembra 1995. godine u Mančesteru, usvojeni su novi, takozvani bazna zadružna načela. U znak sjećanja na profesora Iana MacPhersona, zadrugara, akademika, osnivača i predsjednika Kanadskog zadružnog saveza, savjetnika ICA o pitanjima zadružnih vrijednosti i načela, ICA je 2015. godine izradila „Smjernice o zadružnim načelima“, kojima je potpuno osvijetlila značaj zadružnih načela i njihovu praktičnu primjenu u zadružnoj praksi 21 vijeka.

Prvo načelo – Dobrovoljno i otvoreno članstvo: Prema Smjernicama o zadružnim načelima definicija prvog zadružnog načela glasi: „Zadruge su dobrovoljne organizacije, otvorene svim ljudima koji mogu koristiti njihove usluge i voljni su prihvatiti odgovornosti koje nosi članstvo, bez spolne, društvene, rasne, političke ili vjerske diskriminacije“. U ovoj definiciji iskazana je sva suština načela dobrovoljnog i otvorenog članstva. Polazi se od toga, da se ljudi ne mogu natjerati, da sarađuju i udružuju se po bilo kom osnovu. Oni sami donose odluku o udruživanju, u momentu kada se steknu uslovi i zajednički interesi, a sve u cilju ostvarenja zajedničkih ekonomskih, društvenih i kulturnih potreba. Načelo „dobrovoljno i otvoreno članstvo“ toliko je značajno, da ih je svjetski zadružni pokret prihvatio kao prvo zadružno načelo na kongresu ICA 1937. godine u Parizu. Ovo načelo ima svoje izvorište u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i Međunarodnom paktu o građanskim i ljudskim pravima iz 1966. godine, koje su izradile Ujedinjene nacije (UN). U ovim dokumentima obrazloženo je, da pravo na slobodu udruživanja predstavlja osnovno ljudsko pravo. Prema ovom načelu, zadruge su otvorene svim ljudima. Jedino ograničenje može proizaći iz same svrhe zadruge i vrste njihove usluge. U istoriji zadrugarstva zabilježen je veliki broj primjera kršenja ovog načela. Ograničenje članstva posebno je bilo izraženo u slučaju žena. U nekim zemljama, zavisno od društvenog uređenja, dešava se da država, iz njenih razloga i motiva prisilno obavezuje ili otežava učlanjenje u zadrugu nacionalnim poreskim i drugim ograničenjima.

Drugo načelo – Demokratsko upravljanje članova: Prema Smjernicama o zadružnim načelima, definicija drugog zadružnog načela glasi „Zadruge su demokratske organizacije kontrolisane od strane svojih članova koji aktivno sudjeluju u upravljanju i odlučivanju. Muškarci i žene kao izabrani predstavnici odgovaraju članstvu. Članovi zadruga imaju jednaka glasačka prava (princip jedan član – jedan glas) dok su i ostali nivoi zadruge takođe organizovani po demokratskim načelima“. Suština ovog načela je, da nijedan član pojedinačno, niti određena grupa članova, ne može nadglasati drugu stranu, te na taj način dobiti poziciju da kreira poslovnu politiku neke zadružne organizacije. Demokratija u zadrugama podrazumjeva učešće u upravljačkoj, rukovodnoj i kontrolnoj moći, putem izabranih predstavnika u zadružnim organima. Upravni organi u zadrugama su skupština, upravni odbor i nadzorni odbor, a rukovodni organ je direktor. Članovi zadruga imaju jednaka glasačka prava (princip jedan član – jedan glas), što pokazuje da je zadruga organizacija ljudi, a ne kapitala.

Treće načelo – Ekonomsko sudjelovanje članova: Prema Smjernicama o zadružnim načelima, definicija trećeg zadružnog načela glasi „Članovi ravnopravno doprinose i demokratski odlučuju o kapitalu zadruge, pri čemu je barem dio tog kapitala uobičajeno u zajedničkom vlasništvu. Članovi obično stiču ograničenu korist, ako je ima, za kapital koji su unijeli u zadrugu u obliku članskog uloga. Članovi ostvarene viškove (dobit) određuju za neku od sljedećih namjena: razvoj poslovanja zadruge, moguće povećanje obaveznih rezervi zadruge iznad zakonskog minimuma, nagrade (upis dodatnih uloga i/ili isplate) članovima razmjerno njihovom udjelu u transakcijama sa zadrugom te u druge aktivnosti odobrene od članstva”. Prema ovom načelu, ključni ekonomski koncept kod poslovanja zadruga nije kapital, već želja da članovi zadovolje svoje potrebe i da budu samostalni. Kako to postići, upravo je glavno pitanje, kojim se bavi treće načelo. Ovo načelo opisuje, na koji način članovi ulažu sredstva u svoje zadruge, kako se stvara zadružni kapital, te kako se raspoređuju viškove. Načelo ekonomskog sudjelovanja članova uvijek je bilo izloženo velikim raspravama. Generalna skupština ICA je 1995. godine uvela pojam zajedničkog vlasništva nad kapitalom. Zadružni kapital je zajednički ili barem djelimično zajednički. On je nedjeljiv, i ne može se pretvarati u udjele zadrugara. Problem kapitala u zadrugama jedno je od ključnih pitanja njihovog cjelokupnog razvoja.

Četvrto načelo – Autonomija i nezavisnost: Prema Smjernicama o zadružnim načelima, definicija četvrtog zadružnog načela glasi „Zadruge su nezavisne organizacije kojima isključivo upravljaju njihovi članovi. U svakom slučaju saradnje sa drugim organizacijama, bilo privatnim kompanijama ili državnim institucijama, zadruge zadržavaju svoju samostalnost i demokratsko upravljanje od strane svojih članova“ . U današnjem vremenu sve je više rizika da se sačuva zadružna autonomnost. Na tom putu stoje razni izazovi. Sve više zadruga ulazi u poslovne aranžmane sa preduzećima iz privatnog sektora. U slučaju poslovnih dogovora sa drugim organizacijama, uključujući i državu, ili pri uvođenju kapitala iz drugih spoljnih izvora, zadružno članstvo mora istrajati na kontroli svoje djelatnosti i imovine, i nikako ne dopustiti da se to ugrozi. U takvim okolnostima važno je podržati slobodu zadruga, da kontrolišu svoje poslovanje, bez obzira na njihove poslovne partnere. Danas je u svijetu jako izražena razlika između bogatih i siromašnih. Moćne kompanije sarađuju sa zadrugama, i one su često pojavljuju u ulozi strateških dobavljača prema zadrugama sa pojedinim robama. U takvim odnosima postoji veliki rizik, da ova preduzeća ne ugroze autonomnost i nezavisnost zadruge, preko “svojih” kadrova u zadruzi. Država je takođe nezaobilazan faktor, koja svojom poreznom, ekonomskim i socijalnom politikom može odlučujuće da utiče na razvoj zadrugarstva i njegovu nezavisnost. Zbog svih posledica koje donosi jaz između bogatih i siromašnih, pravednija raspodjela bogastva je danas nezaobilazna tema na svim značajnijim svjetskim forumima. Česta je pojava da vlade najmoćnijih zemalja svijeta pominju zadrugarstvo kao spasonosno rješenje u borbi protiv siromaštva. Poseban značaj u isticanju zadrugarstva u rješavanju nejednakosti između bogatih i siromašnih ima Rezolucija UN broj 56/114 koju je Generalna skupština Ujedinjenih Nacija (UN) usvojila 19. 12. 2001. godine. Ovom rezolucijom poslata je poruka svim zemljama da u nastupu na tržištu obezbjede ravnopravnost zadrugama sa ostalim preduzećima, i da zaštite zadružnu autonomnost.

Peto načelo – Obrazovanje, obuka i informisanje: Prema „Smjernicama o zadružnim načelima“, definicija petog zadružnog načela glasi; „Zadruge omogućuju obrazovanje i obuku za svoje članove, izabrane predstavnike, direktore i zaposlenike kako bi doprinijeli razvoju zadruge. Zadruge informišu širu javnost – posebno mlađe ljude i uticajne predstavnike o svojoj prirodi i koristima zadrugarstva”. Obrazovanje je jedno od temeljnih načela zadružnog pokreta. Poznato je, da se dr. King, po zanimanju ljekar, koji je radio sa siromašnima u Brightonu u Engleskoj, snažno zalagao za obrazovanje radničke klase. On je autor pamfleta “Co-operatora”, koji je publikovan u 28 (dvadeset osam) mjesečnih brojeva, u periodu 1828-1830. godine. Ovaj pamflet su rado čitali, tadašnji ročdelski zadrugari. Važno je napomenuti, da je 1825. godine dr. King podržao osnivanje Strojarskog instituta, poznatog kao Brighton institut, na kome je često predavao i zagovarao osnivanje zadruga. Poznato je, da su ročdelski zadrugari otvorili svoju prvu radnju u Tode Laneu, a prvi sprat ove radnje pretvorili su u čitaonicu za svoje članove. Danas je to Muzej pionira Ročdela. Ovi podaci iz prošlosti, govore o tome, koliko su se pioniri zadrugarstva trudili i davali značaj obrazovanju. Stvaranje uspješne zadruge jedino je moguće kroz zadružno obrazovanje, u kombinaciji sa njegovom praktičnom primjenom. Zadružno obrazovanje podrazumijeva znanja i shvatanje zadružnih vrijednosti, radi njihove praktične primjene u poslovanju zadruge. Zadružno obrazovanje ima zadatak da svim zainteresovanim pomogne, da razumiju zadružnu misao i zadružno djelo, kao i njihov društveni efekat. Zadružna obuka pomaže u usvajanju praktičnih vještina i znanja, a sve u funkciji da zaposlenici i izabrani rukovodioci upravnih i rukovodnih zadružnih organa budu osposobljeni, da uspješno vode zadrugu, na principima demokratskog upravljanja od strane članova. Zadružno obrazovanje treba shvatiti kao obavezu, bez koje se ne može. Ukoliko ova aktivnost, izostaje, nastupaju posledice: Niska produktivnost; skupa proizvodnja po jedinici proizvoda; neinformisanost o potrebama tržišta i slaba konkurentnost; poslovni gubici; nesposobnost da se uočavaju uzroci slabog poslovanja, utvrđuju mjere i akcije za prevazilaženje takvog stanja i drugo. Posebno treba ustrajati na obrazovanju menadžmenta zadruge. U ovom načelu poseban značaj pridaje se informisanosti šire javnosti o prirodi zadrugarstva i koristima, koje ono može pružiti. Tu se prvenstveno misli na informisanost mladih nadolazećih generacija i kreatora javnog mnijenja. Ako mladi budu dobro informisani o zadružnoj misli, oni će rado ulaziti u zadružni pokret i na tim osnovama graditi bolji svijet. Posebno se ističe značaj informisanosti kreatora javnog mnijenja, odnosno onih, koji utiču na javno mnijenje, uključujući političare, javne službenike, predstavnike medija i druge. Ako kreatori javnog mnijenja budu dobro informisani o zadružnim vrijednostima, ne treba brinuti za ravnopravan položaj zadruga sa ostalim privrednim organizacijama, niti se treba brinuti za zadružnu autonomnost.

Šesto načelo – Saradnja između zadružnih organizacija: Prema „Smjernicama o zadružnim načelima”, definicija šestog zadružnog načela glasi “Zadruge su efikasno sredstvo svojih članova kojim se jača zadružni pokret saradnjom na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou”. Međusobnom saradnjom zadruge pomažu jedne drugima da one, pojedinačno ili zajedno, lakše postignu velike ciljeve. Zadružna samopomoć je osnova nastanka jedne zadruge, jer se zadruga osniva na osnovu uplaćenih osnivačkih (članskih) uloga. Zadružni ulozi su klasičan oblik pojedinačne samopomoći članova, koji sami sebi pomažu, da se formira zadruga. Nakon osnivanja zadruga počinje sarađivati sa drugim zadrugama, te se tako otvara proces uzajamne međuzadružne samopomoći, a što dalje uzrokuje učešće u velikoj zadružnoj porodici i širenju zadružnog pokreta. Međuzadružnom saradnjom jača predstavnička i pregovaračka moć. Zajedničkim nastupima u pregovorima zadruge mogu lakše ostvariti svoje zahtjeve. Tako na primjer, zajedničkim međuzadružnim nastupom na tržištu nabavke moguće je obezbijediti veći rabat i niže nabavne cijene. Ako zadruge sarađuju, mnogo će više postići u stvaranju “ekonomije razmjera”. Ponuda većeg obima zadružnih proizvoda stvara mogućnost povoljnije prodajne cijene. Međuzadružnom saradnjom mogu se značajno smanjiti administrativno stručni troškovi. Više zadruga na jednom području mogu angažovati jednu knjigovodstvenu agenciju za sve njih, ili zajedničku pravnu ili komercijalnu službu. U tim slučajevima smanjuju se troškovi ovih službi pojedinačno, po svakoj zadruzi. Postoje razni oblici organizovanja međuzadružne saradnje. Najčešći oblici su sekundarne zadruge i razne krovne zadružne organizacije (zadružni savezi). Međuzadružna saradnja ima svoje korijene još od nastanka zadrugarstva. Kao što je već pomenuto, ICA je najveća međuzadružna organizacija. Ona je primjer globalne međuzadružne saradnje i vrhunski autoritet u zadružnom sektoru. Dok se preduzeća u vlasništvu investitora koncentrišu isključivo na povećanje tržišnog udjela i maksimizaciju povrata na uloženo, međuzadružna saradnja zahtijeva od zadruga zaštitu tržišnog nadmetanja i lojalnu konkurenciju na konkurentnim tržištima.
Coop2coop trgovina predstavlja najdirektniji primjer međuzadružne saradnje, pod geslom „zadruga zadruzi“. Ovaj oblik trgovine posebno je prisutan kod proizvođačkih i trgovačkih zadruga. Radi se o agregatnoj nabavci i prodaji u dva smjera. Sekundarne proizvođačke zadruge nabavljaju potreban repromaterijal od sekundarnih trgovačkih zadruga, a sa druge strane prodaju im gotov zadružni proizvod. Coop2coop trgovina, predstavlja klasičan primjer pravedne trgovine.

Sedmo načelo – Briga za zajednicu: Prema „Smjernicama o zadružnim načelima definicija sedmog zadružnog načela glasi „Zadruge rade na održivom razvoju zajednica u kojima djeluju kroz pravila odobrena od strane njihovih članova“. Rastuća tendencija razlika između bogatih i siromašnih, siromaštvo i sve veća nezaposlenost, zabrinjavajuće su pojave, i sve više privlače globalnu brigu i pažnju. Zadružna priroda upravo se zalaže za smanjivanje siromaštva i bori protiv nejednakosti u bogatstvu. Zadružne vrijednosti (briga za zajednicu) prepoznate su od najautoritativnijih organizacija svijeta. Na UN-ovom svjetskom samitu za društveni razvoj , održanom 1995. godine, uloga zadruga na smanjivanju siromaštva privukla je pažnju svjetskih lidera. Sve to je dovelo do proglašenja Međunarodne godine zadruga 2012. pod sloganom „Zadruge grade bolji svijet“. Širok je dijapazon zadružnih poslovnih orjentacija, zavisno od potreba članova. Tu su razni vidovi zadruga: Proizvođačke, potrošačke, turističke, trgovačke, stambene , studenske, radničke, obrazovne i druge vrste zadruga. Pored materijalnog napretka zadruge se u svojim poslovnim orijentacijama okreću prema zadovoljenju nematerijalnih potreba zajednice, kulturi, umjetnosti, duhovnosti, obrazovanju, istoriji i naslijeđu. Zadruge se pojavljuju u djelatnostima i događajima, gdje profit nije na prvom mjestu. Tako na primjer, otkup mlijeka na nepristupačnim planinskim područjima samo rade zadruge. U pružanju socijalnih usluga posebno se ističu italijanske socijalne zadruge, koje rade za opću korist zajednice. One pružaju različite socijalne usluge ljudima u nepovoljnom položaju, s tim da korisnici njihovih usluga nisu samo članovi zadruga. Održivim razvojem definiše se razvoj, koji donosi privrednu društvenu i okolišnu korist, poboljšava životne okolnosti sadašnjih i budućih generacija, doprinosi mirnom suživotu, društvenoj koheziji, socijalnoj pravdi i društvenom napretku, a pritom štiti i ne uništava prirodni okoliš. Ljudi osnivaju zadruge, da bi zadovoljili svoje vlastite potrebe unutar zajednica. Jedna zadruga na jednom području zapošljava ljude, nabavlja i prodaje proizvode, trguje sa lokalnim proizvodima, uzima kredite, koristi osiguranja i drugo. U ovom smislu zadruge su efikasan faktor održivog razvoja jedne zajednice. Zadruge se zalažu za socijalnu pravdu i trajni mir i stabilnost društva bez sukoba, a što je preduslov globalnog održivog razvoja. Međunarodne zadružne organizacije uz pomoć svojih članica, podržavaju razvoj zadruga u zemljama u razvoju. Briga za mlade je jedan od oblika obezbjeđenja i održavanja društvene stabilnosti. Zato zadruge vode računa o mladima. Zapošljavaju ih, uvode ih u zadružne organe i na razne druge načine promovišu podršku mladima.Zadruge rade na zaštiti okoliša. U zadružnim vrijednostima utemeljena je obaveza, da zadruge promovišu i vode računa o okolišnoj održivosti u zajednicama, u kojima djeluju. Zato se mnoge zadruge okreću „zelenoj potrošnji“, održivoj poljoprivredi, obnovljivim izvorima energije i drugim okolišnim politikama i inicijativama.