Zadrugarstvo u Federaciji BiH nastalo je znatno kasnije u odnosu na prve zadruge u svijetu, pošto su društveni uslovi za njihov razvoj bili mnogo nepovoljniji. U svom stogodišnjem razdoblju, od turskog perioda pa do danas, zadrugarstvo u Federaciji BiH prolazilo je kroz razne etape razvoja, obilježene stagnacijama, nazadovanjem, obnovom i reafirmacijom.

U turskom periodu, na području današnje Federacije BiH i Bosne i Hercegovine nisu postojale zadruge, sem pojavnih oblika zadružnog sadržaja, koji su se manifestovali određenim socijalnim aktivnostima. U ovom vremenu „Pravilnikom o organizovanju menafi-sanduka u Bosni i Hercegovini“ propisanim 1866. godine od strane Topal-Osmana, tadašnjeg turskog paše, bilo je uređeno formiranje „menafi sanduka“ , svojevrsnih zadružnih fondova, čiji se budžet punio prodajom besplatno prikupljenim poljoprivrednih proizvoda od seljaka. Iz nastalih finansijskih izvora – menafi sanduka, seljaci su mogli podići kredite, po povoljnijim uslovima. na području tadašnje Bosne i Hercegovine bilo je formirano 38 menafi-sanduka. Prva stambena zadruga u Bosni i Hercegovini osnovana je 1897. godine u Sarajevu. Trgovački zakon za Bosnu i i Hercegovinu, usvojen 07. 06. 1883. godine, od strane Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, predstavljao je prvi pravni okvir za organizovanje zadruga u Bosne i Hercegovine. U skladu sa ovim zakonom, prva zadruga na tadašnjem prostoru koji odgovara sadašnjoj Federaciji BiH, osnovana je 19. 06. 1900. godine pod nazivom „Kreditno i štedno društvo u Sarajevu, z.s.o.j“.

U periodu Austro-Ugarske monarhije, u najvećoj mjeri je podržavano osnivanje takozvanih kotarskih „državnih zadruga“, koje su isključivo radile u interesu tadašnje države. Prva poljoprivredna kotarska zadruga na tadašnjem prostoru koji se podudara sa sadašnjom Federacijom BiH osnovana je 28. 05 1904. godine u Bugojnu. Do 1912. godine u tadašnjoj Bosni i Hercegovini bilo je organizovano ukupno 21 zadruga, a do Prvog svjetskog rata (1941. godina) ukupno 278 zadruga. Od toga, po teritoralnom rasporedu, na selu ih je egzistiralo 196, a u gradskim sredinama 80 zadruga. Prema nacionalnoj pripadnosti, srpskih zadruga bilo je 153, hrvatskih 73, njemačkih 12, muslimanskih 10, a ostale su bile mješovite zadruge. Prema poslovnoj orjentaciji, to su bile uglavnom zemljoradničke zadruge. Paralelno sa osnivanjem zemljoradničkih zadruga, u periodu Austro-Ugarske monarhije započeo je proces osnivanja proizvođačko–prerađivačkih, zanatsko-kreditnih i nabavljačko – potrošačkih zadruga. Proizvođačko prerađivačke zadruge imale su veliki značaj za tadašnje prilike. Ove zadruge okupljale su mljekare, voćare, povrtlare i pčelare. Do 1912. godine u tadašnjoj Bosni i Hercegovini bilo je organizovano ukupno 21 zadruga.

Vrijeme Kraljevine Jugoslavije od 1914. do 1945. godine obilježeno je nerazvijenim kapitalizmom i još manje razvijenim poljoprivrednim tržištem. U takvom ambijentu na selu je egzistirao sitni, siromašni, slabo organizovani proizvođač, čija je proizvodnja bila naturalnog karaktera. Zadrugarstvo na području Bosne i Hercegovine u vrijeme Kraljevine Jugoslavije doživjelo je značajan razvitak, ali sama činjenica, da je tadašnji zadružni pokret bio pocijepan po plemenskom, pokrajinskom i vjerskom pripadništvu,

svjedoči o nepriznavanju i nepoštivanju univerzalnih zadružnih principa. U ovom periodu zadrugarstvo je bilo sistemski podržavano od tadašnje države. Zadruge su bile uključene u privredni program tadašnje državne uprave, te su po tom osnovu dobijale značajnu podršku i koristile razne povlastice. U ovom vremenu dominirale su poljoprivredne zadruge. Do 1939. godine zemljoradničkih zadruga u Bosni i Hercegovini bilo je ukupno 298. Od ovih zadruga na selu ih je egzistiralo 196, a u gradskim sredinama 80. Prema nacionalnoj pripadnosti srpskih zadruga bilo je 153, hrvatskih 73, njemačkih 12, muslimanskih 10, a ostale su bile mješovite zadruge. Prema poslovnoj orjentaciji, to su bile uglavnom zemljoradničke zadruge.

U periodu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1945. do 1990. godine, na tadašnjem području sadašnje Federacije BiH i Bosne i Hercegovine, zadrugarstvo je ušlo u proces potpune ideologizacije, a sve pod uticajem socijalističkog uređenja društvenog sistema i markističke teorije, kojom je izvorno zadrugarstvo tumačeno kao utopijsko i nazadno. Socijalizam je negirao privatno vlasništvo, a što se odnosilo i na zadrugarstvo. Prema marksističkoj teoriji, sitno seljačko gazdinstvo, kao oblik privatnog vlasništva, smatrano je kočnicom bržeg privrednog razvoja bosanskohercegovačkog društva. Ovakva tumačenja zadrugarstva, bez poštivanja njegovih univerzalnih principa, doveli su do potpunog nazadovanja i sumraka. Čitav ovaj period obilježan je socijalističkim “eksperimentima” i zabludama. Razdoblje državno-administrativnog upravljanja privredom od 1945 do 1950. godine obilježeno je osnivanjem seljačkih radnih zadruga, nastalih represivnim mjerama prisile, kojima su seljaci nasilnim tjeranjem postajali članovi ovih zadruga i u njih unosili svoju zemlju i ostalu privatnu imovinu. Nakon izvjesnog vremena, tadašnji donosioci državnih odluka uvidjeli su, da je ovakav tip zadruga, nasilno formiran, potpuni promašaj i zabluda, pa su se odlučili, ukinuti ovaj oblik zadruga i pokrenuti reorganizaciju tadašnjeg zadružnog sistema. Nakon ukidanja seljačkih radnih zadruga, u razdoblju samoupravljanja u privredi od 1950. do 1974. godine, krenulo se sa osnivanjem poljoprivrednih zadruga općeg tipa, koje je država sistemski podržala, dodjeljujući im državno zemljište na korištenje, te proizvodne i prometne kapacitete, ugostiteljske objekte, klaonice, mlinove, pekare, mljekare, hladnjače, sušnice i drugo. Ove zadruge funkcionisale su, kao poljoprivredna preduzeća, bez uvažavanja i poštivanja zadružnih principa. Sagledavajući rezultate zadrugarstva u ovom periodu, država je uvidjela, da je precjenjen značaj zadrugarstva u razvoju zemlje, pa je smanjila podršku zadrugama, a vremenom ih počela ukidati. Posledica takvog promišljanja tadašnjeg državnog rukovodstva je, da su se ove poljoprivredne zadruge i zvanično transformisale u poljoprivredna preduzeća Osnovnim zakonom o poljoprivrednim zadrugama. Privrednom reformom iz 1965. godine zadružni koncept razvoja sela potpuno je izostavljen i napušten, te je nastupilo razdoblje uključenja zadrugarstva u sistem udruženog rada od 1974. do 1991. godine. Zakonom o udruživanju poljoprivrednika iz 1978. godine, seljacima je dato pravo da se udružuju u različite organizacione oblike. U tom vremenu krenulo se sa osnivanjem poljoprivrednih zadruga općeg i specijalizovanog tipa sa i bez osnovnih zadružnih organizacija. Uporedo su konstituisane organizacije udruženog rada sa osnovnim organizacijama kooperanata i složene organizacije udruženog rada sa radnim organizacijama kooperanata koje su u svom sastavu mogle imati osnovne organizacije kooperanata. Ponovo su se vratili zadružni savezi. Ovakvim načinom organizovanja zadružni pokret je polako započeo svoju postupnu reafirmaciju. Kao rezultat tadašnje privredne reforme došlo je do nekih novih tendencija. Započelo se sa osnivanjem agroindustrijskih kombinata sa kojima su se poljoprivrednici mogli direktno udružiti, bez posrednika. Pokrenuta je kooperacija između poljoprivrednih preduzeća i zadruga sa poljoprivrednim gazdinstvima, u okviru koje su poljoprivrednici mogli dobiti kredite za poljoprivredni repromaterijal, obezbjediti sebi zagarantovan otkup, uslugu mehanizacije i drugo. Kooperaciju su obavljale osnovne organizacija kooperanata, radne organizacije kooperanata i opće zemljoradničke zadruge. Cilj ovakvih oblika udruživanja bio je, da poljoprivrednici mogu steći ista prava kao i zaposleni radnici. Neposredno pred minuli rat, početkom 1989. godine u Ustav tadašnje Bosne i Hercegovine ponovo je uveden oblik zadružnog vlasništva. Prije prvih višestranačkih izbora bio je pripremljen Prednacrt zakona o vraćanju zadružne imovine, međutim, uslijed ratnih okolnosti ovaj prednacrt nikada nije pretočen u djelo. Pred sami rat u Bosni i Hercegovini, poslovalo je 196 zadružnih organizacija, od kojih 72 na sadašnjoj teritoriji Federacije BiH, a 124 na teritoriji sadašnje Republike Srpske. Ove zadruge imale su oko 30 hiljada članova i oko 82.000 kooperanata, a raspolagale su sa 13.500 ha poljoprivrednog zemljišta. Svoj poslovni ugled uglavnom su gradile na proizvodnoj saradnji. Na osnovu istorijsko-istraživačkih saznanja i iznesenih statističkih podataka, izdvaja se nekoliko ocjena i tendencija razvoja zadrugarstva u ovom razdoblju socijalističkog upravljanja: 1)Osnivanjem organizacija kooperanata (OK) došlo je do udruživanja privatnih poljoprivrednih gazdinstava unutar njih. Ove organizacije su bile potpuno novi zadružni oblik, do tada nezabilježen u zadružnoj praksi. Sa druge strane osnivali su se poljoprivredno-industrijski kombinati (PIK), koji su predstavljali klasična državna preduzeća. Ova dva privredna subjekta, na potpuno različitim polovima, povezivala su se, udruživala i ostvarivala kooperativnu proizvodnju; 2)Organizovanjem i osnivanjem OK-a i PIK-a došlo je do transformacije dotadašnjih zadruga u sasvim nove oblike zadružnog organizovanja; 3)U istom vremenu paralelno su postojale i egzistirale dvije sasvim različite forme zadružnog organizovanja: zadruge i organizacije kooperanata, s tim da su OK uvažavane naprednijim i bržim metodom socijalizaciji poljoprivrede; 4)Ubrzo se uvidjelo da su OK potpuno neuspješan oblik organizovanja poljoprivrednika, te je nastupilo njihovo nestajanje. Ratni period od 1992. do 1995. godine donio je nezapamćena ljudska i materijalna stradanja. Nakon ovog rata u Federaciji BiH, od ukupnog zadružnog pokreta ostao je samo sačuvan prijeratni zakon o zemljoradničkim zadrugama, i nekoliko novoosnovanih zadružnih organizacija. Ubrzo su pokrenuti projekti oporavka zadrugarstva, koji su se provodili isključivo sredstvima međunarodne zajednice.